Uticaj rata na mentalno zdravlje djece PROČITAJ I PODJELI

 Psihološke i psihijatrijske studije su pokazale da rat ostavlja dugotrajne posljedice na djecu i adolescente. Tokom rata, djeca su suočena sa različitim stepenom dva tipa traumatskih događaja: tip I (iznenadni traumatski događaj) i tip II (prolongirana izloženost nemilim događajima koja ima za rezultat stvaranje disfunkcionalnih mehanizama suočavanja).

 Kao rezultat, djeca mogu razviti anksioznost i post-traumatski stresni sindrom, depresiju, disocijativna stanja (odvojenost od vanjskog svijeta, depersonalizaciju, derealizaciju, emotivnu otupljenost, katatoniju), bihevioralne poremećaje (osobito agresivnost, asocijalno i nasilno kriminalno ponašanje), te zloupotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci više nego što je to slučaj sa njihovim vršnjacima u zemljama koje nisu zahvaćene ratom (Joshi and O’Donnell 2003, Machel 2001, Wexler et al 2006). Prema Joshi i O’Donnell (2003:288), problemi mentalnog zdravlja su zapravo «normalna reakcija na nenormalne događaje», a autori ističu da prolongirana izloženost nasilju kod djece rezultira «rizikom za razvoj multiplih i ponekad dugotrajnih formi biopsihosocijalne neprilagođenosti».

Murthy i Lakominarayana (2006) su sumirali rezultate svih do tog trenutka objavljenih studija o uticaju rata na mentalno zdravlje djece i obuhvatili su većinu, do tada aktuelnih, konfliktnih zona: Afganistan, Balkan, Kambodžu, Čečeniju, Irak, Izrael, Palestinu, Ruandu, Šri Lanku, Somaliju, Ugandu, te zaključili da ratna trauma dovodi do dugotrajnih posljedica na psihu djece – što je konflikt duži, to su i simptomi ozbiljniji. Prema navodima Svjetske zdravstvene organizacije, koja je pozvala zemlje članice na veću pažnju kada je u pitanju zaštita djece u oružanim sukobima, 10% osoba koje su preživjele traumatski

događaj će kasnije razviti simptome post-traumatskog stresnog poremećaja, dok će drugih 10% razviti poremećaj u ponašanju ili psihološka stanja koja remete normalno funkcionisanje, a među kojim su najčešći anksioznost, depresija, te psihosomatski problemi kao što su nesanica, bolovi u mišićima, stomaku ili leđima (WHO 2005 in Murthy and Lakohminarayana 2006). Smith (2001) tvrdi da su najvažnije varijable koje određuju uticaj rata na dječije mentalno zdravlje sljedeće: deprivacija osnovnih sredstava za život (kao što su sklonište, voda, hrana, škole, zdravstvena zaštita); stigmatiziranje i diskriminacija (koja značajno utiče na stvaranje identiteta); pesimističan pogled na život (stalni osjećaj gubitka i žalovanje za izgubljenim, nemogućnost da se vidi svijetla budućnost) i normalizacija nasilja.

Međutim, zapadni pristup psihološkim posljedicama rata na djecu, koji probleme uglavnom sagledava kroz prizmu dijagnoze PTSP-ja, je u u posljednje vrijeme fokusu kritike antropologa i transkulturalnih psihijatara, koji smatraju da je ovakav pogled etnocentričan i da ne uključuje u razmatranje lokalne kulturološke sisteme vjerovanja niti dječiju otpornost i sposobnost djelovanja (De Jong 2002, Fernando and Ferrari 2013, Jones 2013).

Djeca se ne smiju posmatrati samo kao pasivne žrtve sa nemogućnošću djelovanja, nad kojima se vrši nasilje, već se trebaju gledati kao aktivni sudionici u društvenim događajima, sposobni da razviju vlastite načine da se nose sa ratom i da prežive, i spremne da zauzmu poziciju otpora prema sukobu koji ih okružuje ili da mu se aktivno pridruže (Dupuy and Peters 2010).
Nedavne psihološke/psihijatrijske studije (De Jong 2002, Fernando and Ferrari 2013, Jones 2013)  su pokazale da su djeca, iako izložena dehumanizirajućim uslovima, sposobna pokazati nevjerovatnu otpornost, odrastajući u potpuno funkcionalne odrasle osobe uprkos proživljenoj traumi. Autori su identificirali nekoliko važnih protektivnih mehanizama,

kao što su efektivne strategije suočavanja, sistem vjerovanja i religija, zdravi porodični odnosi i prijateljstva i sl. Siromaštvo, neadekvatni uslovi stanovanja, nasilje u porodici, diskriminacija i socijalna izolacija, neki su od problema na kojima treba ciljano raditi nakon prestanka konflikta, kako bi se uspješno smanjile posljedice rata na mentalno zdravlje djece i povećala njihova otpornost (De Jong 2002, Fernando and Ferrari 2013, Jones 2013). 

Na koji će način i u kojoj mjeri ratna dešavanja uticati na djecu zavisi, u mnogome, i od razvoja događaja u zemlji nakon završetka sukoba, prije svega od brzine kojom se vrši rekonstrukcija i poboljšanja socio-ekonomskih uslova. Također, preuzimanje odgovornosti za zločine i sudsko procesuiranje ratnih zločinaca, kao i implementacija lokalnih mehanizama pomirenja su od neizmjerne važnosti za generalnu atmosferu i osjećaj smisla nakon rata. Uvođenjem tehnika za rješavanje konflikta u nastavni plan i program, školstvo igra važnu ulogu u pomirenju i suočavanju sa prošlošću (Dupuy and Peters 2010).

Sva kompleksnost uticaja rata na djecu i adolescente i njihovo slojevito proživljeno iskustvo se može obuhvatiti samo kroz svjedočenja o proživljenom u narativnoj formi, bilo da su u pitanju životne priče ili crteži (Jones 2013, Lustig and Tennakoon 2008).
Putem audio-video svjedočenja ljudi koji su bili djeca i adolescenti tokom rata u Bosni i Hercegovini, Muzej ratnog djetinjstva pruža uvid u svakodnevni život djece u ratom zahvaćenom području, sa svim svojim specifičnostima, prekaritetom i užasima. Također, kroz svjedočenja o preživljenom i proživljenom, moguće je retrospektivno identificirati protektivne faktore koji su pomogli jačanje otpornosti kod preživjele djece.

 Na ovaj način, ilustriranjem proživljenog iskustva bosanske djece i adolescenata, Muzej ratnog djetinjstva će pomoći boljem razumijevanju života u ratu i poslije rata, a ovo se znanje može iskoristiti za pomoć i zaštitu djece koja sada žive u konfliktnim zonama, te na globalnom nivou povećati šansu za održanje mira.