SJEĆANJE NA HEROJA OPERACIJE “MUNJA 93”: PLEMENITI KOMANDIR HAZO

 Januarski dani 1993. godine u Bužimu i okolini bili su posebno teški i dramatični. Niske temperature bile su razlog uobičajene zimske studeni, a dešavanja na ratištu razlog za sreću, ali i tugu. Epilog uspješne akcije “Munja 93” od 11. januara bio je oslobađanje velikog dijela teritorija, zarobljavanje velike količine naoružanja, veliki gubici na strani neprijatelja, ali, nažalost, i smrt nekoliko boraca 105. brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. 

Tuga za poginulim i ushićenje zbog vojnih uspjeha trajali su kratko, jer su dva dana poslije otpočeli siloviti kontranapadi srpske vojske koji su sa sobom donijeli i nove žrtve. U nizu junaka koji su tih dana svojim životima bili nepremostiv bedem agresorskim nastojanjima bio je i komandir čete Hazim Suljić. Braneći Kedića Glavicu, u čijem je osvajanju dva dana ranije sudjelovao, smrtno je ranjen na prvoj liniji odbrane

Ako bi bilo smisla postavljati pitanje “šta bi bilo kad bi bilo”, s pravom bismo se mogli zapitati u kakvu bi vojničku gromadu tek izrastao Hazim Suljić da mu je sudbina bila da poživi duže od 33 godine. Jer, Suljić je od običnog borca izrastao u jednog od najodgovornijih i najpredanijih komandira četa koje je bužimska brigada tada imala. 

Hazim Hazo Suljić rodio se 24. oktobra 1960. godine u mjestu Zaradostovo, u općini Bužim. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a Srednju rudarsko-mašinsku u Sloveniji. Izvjesno vrijeme svirao je bubnjeve u Bužimu i Doboju. Nije bio zaposlen. Sa suprugom Fikretom dobio je sina Anesa i kćerku Aidu. U redove Armije RBiH uključio se na početku rata i aktivno učestvovao u svim značajnijim akcijama. Zbog iskazanih sposobnosti, ubrzo je unaprijeđen na mjesto komandira voda, a potom i komandira Prve čete u Prvom bataljonu 105. brigade.

 

Najveći dio prve godine rata sa svojom četom je držao liniju na Banjanima, sudjelovao je u sprečavanju neprijateljskog napada na Bućevce za vrijeme Kurban-bajrama juna 1992. godine, potom u decembru 15 dana boravio na Grabežu, te odigrao ključnu ulogu u “Munji 93”. Poginuo je 13. januara 1993. godine odbijajući neprijateljski napad. Posthumno je proizveden u čin kapetana Armije RBiH 12. januara 1996. godine. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja, značke “Zlatni ljiljan”, te Plakete Općine Bužim 2010. godine.

 OVO JE, VOJSKA

 Jedan od najbližih saradnika Hazima Haze Suljića bio je Nedžad Durić, saborac i personalac u Prvoj četi. “Hazim Suljić prvi je organizirao seoske straže u naselju Palijan još u vrijeme Teritorijalne odbrane. Među prvima je nabavio mitraljez ‘pedesettrojku’. Onda je sakupio komšije i mještane i formirao vod iz Zaradostova. To je moglo biti u danima poslije napada na Bosansku Krupu 21. aprila 1992. godine. Njegov vod bio je jedan od najelitnijih, brojao je pedesetak boraca. Svi su mu bili dobro naoružani. Ljudi su privatno nabavili puške i municiju. I on bi došao do mene i rekao mi: ‘Hajde, podijeli pozivnice!’ Ja odem biciklom pozvati ljude i, nakon okupljanja, krećemo gdje nam on kaže. 

Nakon formiranja Prvog odreda 23. jula, Suljić je postavljen za komandira Prve čete. Na toj poziciji ostao je do smrti. Sa svojim vodom držao je liniju na Banjanima i Dobrom Selu. Prva značajnija akcija u kojoj je učestvovao njegov vod bila je odbrana naselja Bućevci, koje su agresori napali 10. juna 1992. godine, na prvi dan Kurban-bajrama. Hazin vod je tu doista odigrao ključnu ulogu u sprečavanju pješadijskog prodora agresorskih snaga prema Bužimu. Odatle smo ponovo išli na Banjane krajem godine i na Grabež kod Bihaća. Sjećam se detalja kada smo stigli u Bihać da zamijenimo neke jedinice na liniji i kad smo se postrojili. 

Komandant Ramiz Dreković prisutnima je kazao za našu četu: ‘Ovo je, bre, vojska!’ A mi smo doista bili dobro naoružani i vojnički odjeveni. Po povratku je komandant Nanić organizirao feštu za borce iz naše čete. Nakon nekoliko dana odmora otišli smo prema Baštri, odakle se pripremala akcija ‘Munja 93’. Na Kedićki je Hazo nekoliko dana vršio izviđanje i sa svojom četom sudjelovao u njenom zauzimanju 11. januara 1993. godine. Komandant Nanić ga je posebno volio i poštovao. 

Njegova smrt nas je sve šokirala. Ja sam tad bio na IKM-u, a on je bio na liniji sa svojim vodom iz Zaradostova. Prije Haze je poginuo jedan borac i onda je on izišao da pokuša ocijeniti odakle neprijatelj gađa i da otvori vatru na tu kotu. I tako je i njega pogodio snajper. Poginuo je u žaru borbe”, prisjeća se Durić. Zijad Nanić tvrdi da je Hazo Suljić bio prvi komandir iz Zaradostova. “Bio je izvanredan komandir čete s kojom je držao linije na Banjanima, potom išao i na Grabež. Tad se već u Bihaću znalo za hrabrost i neustrašivost bužimskog borca. 

Hazo je hrabro poginuo u situaciji dok je mijenjao svog mitraljesca. Uzela ga je malo situacija. Nije vidio kako mu je pogođen mitraljezac i na isti je način i njega pogodio snajperista. Pogođen je u glavu”, priča Nanić. Kaže da posebno pamti njihov susret nakon povratka Hazine čete s ratišta iz Bihaća: “Oni su se gore držali muški. Pored pucnjave na liniji, neki borci su po dolasku u Bužim ispucali dosta municije. I oko toga se bila digla frka. Imao sam zadatak da istražim ko je sve pucao. Tražio sam od njega da mi kaže ko je pucao. 

Nakon što je rekao da ne zna, rekao sam da ću njega zatvoriti ako mi ne kaže. Tad je rekao: ‘Ako treba, ja ću ići u pritvor, ali pusti vojsku da ide kući.’ I tu je pokazao svoj karakter. Otvoreno je stao iza svojih boraca i oni su to cijenili. Zato su ga besprijekorno slušali i uvažavali. On im je svojim primjerom bio pravi autoritet. Za njim se nije moralo ništa popravljati jer je svoj dio posla fantastično odrađivao.